Piše dr. sc. Zorana Bujas Petković
Aspergerov poremećaj je kroničan neurorazvojni poremećaj kojeg karakteriziraju socijalni deficiti, slično kao i autizam, ograničeni interesi, slično kao i autizam, ali dobro razvijeni govor i dobre kognitivne sposobnosti što ga razlikuje od autizma i drugih pervazivnih razvojnih poremećaja. Djeca s Aspergerovim poremećajem imaju uredan psihomotorni razvoj, ali su neobični i upadljivi i imaju posebne interese. Motorička nespretnost je karakteristična.
Gotovo istodobno (jesen 1943. i početak 1944. godine) dječji psihijatar Leo Kanner iz Baltimora i pedijatar specijaliziran u odgojnoj pedagogiji Hans Asperger (1906-1980) iz Beča, opisali su djecu neobična ponašanja . Kanner je poremećaj nazvao infantilnim autizmom, a Asperger autističnom psihopatijom stavljajući naglasak na poremećaju osobnosti. Aspergerov poremećaj dugo je ostao je poznat samo na njemačkom govornom području i u istočnoj Europi i Rusiji, a veći interes započinje tek nakon prijevoda izvornog rada na engleski jezik od strane Lorne Wing 1981. Kanner je opisao 11 djece od kojih je jedna bila djevojčica, a svi su bili mlađe dobi. Asperger je opisao četiri dječaka dobrih kognitivnih sposobnosti i dobro razvijenog govora koji su imali velike poteškoće u socijalizaciji i komunikaciji, a bili su nešto stariji. Sindromi su se kasnije u literaturi često pojavljivali pod imenom autora koji su ih prvi opisali. Lorna Wing (1981) otvorila je put razlikovanju Aspergerovog poremećaja od autizma.
Hans Asperger (na slici desno) ovu je djecu opisao kao «male profesore koji uvijek govore o svojim preokupacijama, ali koji imaju poteškoća s neverbalnom i pragmatičnom komunikacijom (mimika, facijalna ekspresija, geste, modulacija glasa)». Naglasio je obiteljske čimbenike jer djeca s Aspergerovim poremećajem imaju sličnu braću i očeve. Prognoza poremećaja prema prvom autoru je povoljna. Ipak važno je naglasiti da je Aspergerov poremećaj ozbiljan poremećaj koji izaziva velike nesposobnosti i ograničenja te da traži rane intervencije i dugotrajnu stručnu pomoć djeci i osobama. Djeca i osobe s Aspergerovim poremećajem vide i doživljavaju svijet drugačije od zdravih te imaju velikih poteškoća u kojima im je potrebno pomoći tijekom cijelog života.
Činjenica je da infantilni autizam i autistična psihopatija u osnovnim simptomima imaju dosta sličnosti i razlika. Postoje naznake da je i sam Hans Asperger imao blagu formu Aspergerova poremećaja, a jedan od njegovih najpoznatijih pacijenata bio je austrijski pisac i Nobelovac Elfriede Jelinek.
Hans Asperger (na slici desno) ovu je djecu opisao kao «male profesore koji uvijek govore o svojim preokupacijama, ali koji imaju poteškoća s neverbalnom i pragmatičnom komunikacijom (mimika, facijalna ekspresija, geste, modulacija glasa)». Naglasio je obiteljske čimbenike jer djeca s Aspergerovim poremećajem imaju sličnu braću i očeve. Prognoza poremećaja prema prvom autoru je povoljna. Ipak važno je naglasiti da je Aspergerov poremećaj ozbiljan poremećaj koji izaziva velike nesposobnosti i ograničenja te da traži rane intervencije i dugotrajnu stručnu pomoć djeci i osobama. Djeca i osobe s Aspergerovim poremećajem vide i doživljavaju svijet drugačije od zdravih te imaju velikih poteškoća u kojima im je potrebno pomoći tijekom cijelog života.Činjenica je da infantilni autizam i autistična psihopatija u osnovnim simptomima imaju dosta sličnosti i razlika. Postoje naznake da je i sam Hans Asperger imao blagu formu Aspergerova poremećaja, a jedan od njegovih najpoznatijih pacijenata bio je austrijski pisac i Nobelovac Elfriede Jelinek.
Dijagnostički kriteriji za Aspergerov poremećaj (F84.5) prema DSM IV su slijedeći:
A. Kvalitativno oštećenje socijalnih interakcija koje se manifestira kao barem dvoje od slijedećeg:
(1) izrazito oštećenje neverbalne komunikacije kao što su pogled oči u oči, izraz lica, držanje tijela i geste kojima se uspostavljaju socijalne interakcije
(2) ne razvijaju se odnosi s vršnjacima koji bi bili primjereni razvojnom stupnju
(3) nema spontane podjele uživanja, interesa ili dostignuća s drugim osobama (npr. ne daju do znanja, ne donose ili ne pokazuju predmete koje smatraju zanimljivima)
(4) nema socijalne ili emocionalne uzajamnosti
B. Ograničeni, repetitivni i stereotipni modeli ponašanja, interesa i aktivnosti koji se manifestiraju kao najmanje jedno od slijedećeg:
(1) zaokupljenost jednim ili s više stereotipnih i ograničenih modela interesa koja je abnormalna ili intenzitetom ili usmjerenošću
(2) uočljivo nefleksibilno priklanjanje specifičnim, nefunkcionalnim rutinama ili ritualima
(3) stereotipni i repetitivni motorički manirizmi (npr. lupkanje ili savijanje prstiju odnosno šake ili složeni pokreti cijelog tijela)
(4) trajna zaokupljenost dijelovima predmeta
C. Smetnje uzrokuju klinički značajno oštećenje socijalnih, radnih ili drugih važnih područja funkcioniranja
D. Nema klinički značajnog kašnjenja razvoja jezika (npr. pojedinačne se riječi rabe u dobi od dvije godine, komunikacijske fraze do treće godine života)
E. Nema klinički značajnog kašnjenja kognitivnog razvoja ili razvoja dobi primjerenih vještina samopomoći, adaptivnog ponašanja (nevezanog sa socijalnim interakcijama) ili znatiželje prema zbivanjima u okolini u djetinjstvu.
F. Nisu zadovoljeni kriteriji za neki drugi Pervazivni razvojni poremećaj ili Shizofreniju
Međunarodna klasifikacija bolesti MKB (10 revizija) opisuje Aspergerov poremećaj (F84.5) na slijedeći način:
To je poremećaj neodređene nozološke valjanosti (nepoznatog uzroka) karakteriziran istim tipom kvalitativne nenormalnosti socijalnih interakcija karakterističnih za autizam zajedno s ograničenim stereotipnim repetitivnim aktivnostima i interesima. Od autizma se razlikuje jer ne postoji opći zastoj u razvoju govora i razumijevanja. Često je povezan s izrazitom nespretnošću. Postoji jaka sklonost da se nenormalnost održi u adolescenciji i u odrasloj dobi. Psihotične epizode mogu se pojaviti u ranoj odrasloj dobi.
I Aspergerov poremećaj kao i drugi pervazivni razvojni poremećaji, osim Rettovog sindroma, javljaju se češće u dječaka nego u djevojčica. Danas se poremećaj češće dijagnosticira nego ranije, a također se češće dijagnosticira u djevojčica nego što je to bilo u prošlosti.
Prognoza
Prognoza poremećaja ovisi o težini kliničke slike, a najviše o intelektualnoj razini. Inteligentnija djeca imaju mnogo bolju prognozu glede mogućnosti socijalne adaptacije. Odrasle osobe prosječne inteligencije s Aspergerovim sindromom žive i rade, uz manje ili veće teškoće, samostalno. Većinom ostaju samci ili žive s roditeljima. Neki od njih, koji nikad nisu dijagnosticirani kao psihijatrijski bolesnici, u zreloj dobi dobiju epilepsiju ili nastupe simptomi afektivne psihoze, depresije, neuroze ili, pokatkad, shizofrenije. Hans Asperger naveo je optimističnu prognozu za ovu djecu, iako naglašava smetnje ponašanja i neke psihičke poremećaje koji se javljaju naknadno.
Epidemiologija
Posljednjih dvadesetak godina učinjeno je više epidemioloških studija radi utvrđivanja prevalencije Aspergerovog sindroma. Gillberg (1989) u Gotebergu je našao da 1,2% školske djece ima izraženu motoričku nespretnost i poremećaj pozornosti. Još 10% školske djece pokazuje znakove ozbiljne motoričke nespretnosti, bez povezanosti s nekim poznatim cerebralnim uzrocima, a to su, među ostalim, bitni kriteriji za postavljanje dijagnoze Aspergerovog sindroma. Prema dosad objavljenim epidemiološkim studijama Aspergerov sindrom je nađen kod 10 od 10 000 djece (Holstrom, 1985). Gilberg (1982) navodi podatak od 26 do 30 od 10 000. Navedeno se odnosi na procjenu incidencije Aspergerovog sindroma bez mentalne retardacije. Gillberg i Gillberg (1989) izvješćuju o 0,4 djeteta s Aspergerovim sindromom od 10 000 djece, a Wing i Gould (1979) o 0,6 do 1,7 od 10 000 zdrave djece. Aspergerov sindrom, prema tim istraživanjima, mnogo je učestaliji od infantilnog autizma (4 od 10 000), iako se u praksi ta dijagnoza rjeđe postavlja prije svega stoga što mnoga djeca, a ni odrasle osobe nemaju potrebe tražiti psihijatrijsku pomoć. Za ostale poremećaje iz kruga autističnog spektra nema pouzdanih podataka o prevalenciji.
Aspergerov poremećaj
Aspergerov poremećaj (F84.5) je ozbiljan i kroničan neurorazvojni poremećaj koji se definira socijalnim deficitima, slično kao i autizam, ograničenim interesima, slično kao i autizam, ali dobro razvijenim govorom i dobrim kognitivnim sposobnostima što ga razlikuje od autizma i drugih pervazivnih razvojnih poremećaja. Specifičnost poremećaja je i motorička nespretnost.
Nazvavši ga autistična psihopatija, prvi ga je opisao bečki pedijatar Hans Asperger 1944. nekoliko mjeseci nakon Kannera, a da za njega nije znao. Šire poznat postaje nakon prijevoda Aspergerovog teksta na engleski jezik od strane Lorne Wing 1981.
Prognoza je dobra i velik broj ove djece završava škole, zapošljava se i živi samostalno.
Podaci o prevalenciji poremećaja imaju raspon od 0,6%. (promila) do 1,2 %, a jedan dio zahvaćenih se ne dijagnosticira. U odrasloj dobi neka djeca s Aspergerovim poremećajem obole od nekog drugog psihičkog poremećaja (psihoze, anksioznog poremećaja, opsesivno kompulzivnog poremećaja) ili epilepsije zbog čega se jave liječniku.
